napisano: 19.01.2007., petak u 20:27

samo za Barby...

«Oh, Corrina, to si ti...» Mark je odahnuo.
«Nisam znala da dolazite?» rekla je s pitanjem u glasu
«Nisam ni ja...Ali sada znaš. Ovo je Corrina, kućepaziteljica, Corrina, Lianne, moja djevojka»
Žena me pozdravila i rekla da će se vratiti kasnije. Bilo mi je malo neugodno jer sam bila samo u majici. Obukli smo se i sišli na doručak. Nakon doručka uputili smo se do plaže. Sjeli smo na pijesak, kada su naši znakovi zasvijetlili. Poziv. Morali smo ići.

Nagla preobrazba. I zatim brzi put. Našli smo se u Takeyu. Što nas je dovelo ovamo? Nisam znala. Našli smo se u šumi. Shea je stajala pred nama. S njom je bio moj otac, ali činio mi se malo čudnim.
«Što se događa?» pitala sam.
«Cassandra. Ne možemo joj dozvoliti da uzme energiju nekog bića u potpunosti, a kani to učiniti, zato smo odlučili to zaustaviti. Tvoj otac, točnije njegovo ljudsko tijelo, više ne postoji. On je i dalje ovdje, i kada dođeš u Dvoranu, moći ćeš ga vidjeti. Na Zemlji...ne više.»
Shvatila sam što govori. U redu je. Za bolju je stvar. Žao mi je što neću više moći razgovarati s njim kada god me to puhne, ali znati ću da je na boljem mjestu! I da nije nestao. Ali Shea nas je zapravo zvala da zatvorimo prolaz koji su otvorili Noti, u Takeyu. Zatvaranje prolaza je zapravo krpanje rupe. Granica između više svemira može se zamisliti kao tkanina. Istkana je od elemenata, kao tkanina od niti. E, kada se te niti rasparaju, nastaje prolaz. I Noti su shvatili tehniku kako se to radi. Oni ih doslovno paraju, dok mi čuvari te niti rasplićemo, da bi se one nakon što mi prođemo ponovo same saplele. Ali noti ih trgaju, i onda nastaju rupe, prolazi koji se ne zatvaraju sami od sebe. I te rupe mi trebamo zakrpati. Krpaju se tako da simboli zemlje, vode, vatre i zraka (slikovito tako nazvani) stvaraju materiju, dok ju Mark i ja (naravno, uz Ytninu pomoć) pletemo i krpamo rupu. To iako se čini komplicirano zapravo ide jako brzo. Vratili smo se jako brzo natrag. I opet smo sjedili na plaži kao da se ništa nije dogodilo. Samo smo bili umorni.

Naslonila sam se na Marka, i zaspali smo. Kada sam se probudila bilo je kasno poslijepodne. More se i dalje pjenilo, valovi su zapljuskivali obalu, palme su i dalje šuštale lišćem. I većina ekipe je još spavala. Lagano sam se ustala i sjela na prvu stijenu koju sam vidjela, promatrajući nebo i more. Sve je bilo prekrasno, izgledalo je poput raja. A Noti su se spremali sve to uništiti. Oh, kako ih želim zaustaviti! Oni ne znaju za ljepote ovoga svijeta, oni znaju samo svoj svijet, i žele da sve bude tako. Ne znam kakav je njihov svijet, no znam da se nama čini izvrnutim, zapravo, nama on to i jest. Vjerojatno je njima i naš takav. No ja prihvaćam njihov svijet, dok god se ne miješaju u naš! A oni se miješaju, i sada me počinju živcirati... a u ostalom, i fale mi Matt i tata... A tatu znam da dugo neću vidjeti... I sad mi još i mobitel zvoni... a kvragu.
Ja: Molim?
Neka teta: Dobar dan, da li je to gospođica Lianne Nelson?
Ja: da, izvolite
Teta: Zovem vas iz bolnice «Lifedream» iz Takeytowna... Žao mi je što vas moram obavijestiti da je Vaš otac preminuo jutros
Ja( a čim je rekla da je iz bolnice, znala sam): Ne... nemoguće...
Teta: Moja najdublja sućut
Ja: Aha...hvala

Izgubljene riječi, Tvoji tragovi ( 5) + Stavi na papir + na vrh posta

napisano: 15.01.2007., ponedjeljak u 16:58

...istina je blizu... a i kraj...

«Cas...» bilo je sve što je rekao. I cijelo objašnjenje. Eksplozija. To se dogodilo. Eksplozija slika u mojoj glavi...Mislim da je Mark vidio isto i dojurio je do mene. Bila sam na koljenima, nisam mogla ustati... Sjeo je do mene, ja sam se sjela njemu u krilo... Slike...krv, patnja, bol...i ona! Kako mi odmah to nije bilo jasno!
Te slike...ne mogu vam to opisati...prepričati...ne...mogu vam opisati jer to nisu samo slike...to su osjećaji!!! Ja to nisam samo vidjela, ja sam to osjetila! I boljelo je! Kao nikada ništa do sada! Opisati ću vam...samo dijelove...jer te slike... sumnjam da bi to neki mogli podnijeti...osim što je bolno...i odvratno je!
Prvo, kada je rekao Cas, sam ostala zabezeknuta. Slike i osjećaji su navalili tek nekoliko trenutaka nakon. Cassandra...vidjela sam prvo njeno lice. Zatim...to nije bila ona... Promijenila se. Znala sam...Noti, dali su joj moći. Znala sam tko je ona. A tko je? Trebala je biti moja majka. Biološki, ona to i je bila, ali ovako...nikada. Ona je jedna od njih! Djelomice, jedna od njih. Dobila je neke moći, u zamjenu za služenje njima. Njezina zadaća... Pa, Noti su znali otkad smo se mi rodile, da ćemo mi biti drugačije, da ćemo biti Čuvarice. Dee i ja, mislim. Ali ukoliko se mi ne volimo, nema ništa od toga. Ljubav je ono što veže sve čuvare.. prijateljska, sestrinska, obiteljska, ljubav između dvoje... ali ljubav... Bez nje...ništa, ne može se ništa. I zato je ona trebala nas razdvajati, nikada nam ne dozvoliti da se volimo... I zato je nestala onoga dana kad je Dee plakala, zato je nestala. Jer... da je ostala... nije nas mogla više razdvajati... a jedan njen dio...onaj dio koji su joj dali Noti...ubijao bi ju... A sada se vratila. Da nas uništi. Nije mogla do nas, jer smo bili u Dvorani. Tada je odlučila, nije uopće pokušala ponovo doći do nas, nego je išla na osobu do koje nam je objema stalo. Našeg oca.
Ušuljala se kad je bio sam... i počela svoje mučenje. Nije to bilo da bi joj rekao gdje smo, nego da bi nas povrijedila! Neću opisivati slike. Ne mogu opet prolaziti kroz sve to. U glavnom...ono što mu je učinila, bilo je...ne neljudski, nego...nitko to ne zaslužuje! Mučila ga je psihički i fizički! Ali sve dolazi na naplatu, pa će i njoj njeni grijesi. Nije to osveta. Ja joj neću ništa napraviti. Shea i Tachi će. Ali sada imam motiv više da ju ulovim! I da zaustavimo Note!
Vratili smo se doma. Ostalima smo objasnili što se zbivalo. Svi su tješili mene i Deidre, ali... nije bilo potrebno. Nije bilo boli, ne više... Sada je to samo bila želja da zaustavim to zlo! Mark me cijelo vrijeme grlio. Bilo mi je tako drago da je uz mene... Sjeli smo se kod Nine u sobu, i pričali. Smišljali način da ih zaustavimo. Jer smo znali da će nastaviti napadati na one koje volimo, a ne nas direktno. To nismo mogli dozvoliti. Policija je došla do nas nakon nekoliko sati (ajme kako su brzi....kao puževi...) da bi rekli meni i Deidre da ne možemo natrag kući (a to kao nismo znale i same). Morali smo nekamo otići. S Mattom je riješena stvar on je rekao da ide k Christy i nisu ga mogli zaustaviti, ali nas dvije nismo znale. I još su rekli da se zapravo svi moramo maknuti(nas 10) jer bi ona osoba koja je napala tatu mogla napasti i naše prijatelje. Iako smo mi znali da je skrivanje uzaludno, jer Cassandra ovako i onako ne traži nas, nego će napadati nevine ljude, nismo smjeli to reći policiji... I tako bi se rasprava kamo ćemo vodila u nedogled, da je Mark nije riješio. S obzirom da ima kuće(vile...ah...m da) na par mjesta, starce su odselili u dvije (jedna u Thentyju-gradić na nekih 20km odavde, druga u Kerenu, to je dosta daleko...), a mi smo išli u jedan grad na jugu, zove se Lataria. Dogovoreno je da se idemo spakirati (samo najnužnije stvari) i nađemo se kod Larenni'sa za sat i pol, u pola 10. Dee i ja smo imale problem. Nismo smjele u kuću više, da nešto ne pomrdamo. Na svu sreću Dee je imala novčanik sa sobom pa smo otišle kupiti nešto odjeće, morale smo to sada jer je već kasno, a nismo mogle baš skroz bez odjeće ići... U pola 10 smo svi bili kod Larenni'sa. Dečki su bili u autima (Jamie, Mark i Tony) pa su nas vozili. Išli smo u zračnu luku. Nikada se prije nisam vozila avionom i malo sam se bojala. Zračna luka je ogromna! Naš je avion kretao u pola jedanaest, i sjedila sam u čekaonici. Mark me držao za ruku. Bojala sam se. Sada sam se tek počinjala bojati, nakon par sati! Sada kad sam se staložila i stigla posložiti sve stvari u svojoj glavi...počela sam plakati. Mark me zagrlio. Znala sam da mi želi pomoći, ali nije znao kako. Znala sam da je uz mene i to mi je puno značilo! U avionu sam sjedila s njim, naravno. Zaspala sam mu na ramenu. U Latariu smo stigli oko dva sata ujutro. Petnaestak minuta prije Mark nas je sve probudio i rekao nam da je tu toplo i da nam jakne neće trebati, a i da ćemo izgledati smiješno obučemo li ih, jer ih nitko ne nosi. Poslušali smo ga. Kad smo izašli na stanicu mislila sam da je uključeno grijanje, temperatura je bila ugodna, ali stvarno je bilo tako toplo! Moglo se biti u kratkim rukavima! U glavnom, busom smo otišli do obale. Mark nas je poveo pješice do vile. Bila sam preumorna da bi ju promatrala, ali na prvi pogled mi se činila lijepom. Ušli smo unutra. Bila je velika. Mark nas je smjestio po sobama. Ja sam bila s njim. Soba je bila lijepa, i bila su dva kreveta. Prekapala sam po stvarima i shvatila da nemam pidžamu. Sjela sam na pod smijući se.
«Što je bilo?» pitao me Mark začuđeno.
«Ma...tvoja smotana cura je zaboravila kupiti nešto u čem će spavati» rekla sam smijući se sama tome kako sam blesava.
«A zbog čega se ti zabrinjavaš...» rekao je i nakon pola minute mi dobacio majicu kratkih rukava.
«malo će ti biti velika, ali mislim da je za spavanje OK?»
«Da, naravno!» poljubila sam ga, i otišla se presvući. Kad sam se vratila sjedio je na krevetu. Sjela sam do njega. I zaspala mu u naručju (iako se ne sjećam kako, znam jer sam se probudila s njim)...
Prva stvar kad sam se probudila bila je iznenađenje. «Gdje sam?», pomislila sam...Nakon nekoliko sam se trenutaka sjetila. Mark se probudio nekoliko minuta nakon mene. Sunce je već bilo visoko na nebu, i bilo je toplo. Došla sam do prozora i rastvorila zavjese. Dočekao me šum valova i graktanje galebova. Drveće se ljuljalo na povjetarcu, a more se pjenilo. Plaža je bila bijela, i od sitnog pijeska. Ne znam kako opisati taj prizor, prekrasno je! Mark je stao iza mene i zagrlio me. Nekoliko trenutaka nakon toga otvorila su se vrata i čula sam vrisak. Okrenuli smo se, na vratima je bila mlađa žena.

Izgubljene riječi, Tvoji tragovi ( 1) + Stavi na papir + na vrh posta

napisano: 08.01.2007., ponedjeljak u 18:22

vraćanje na pisanje iz lianneine perspektive-sve do kraja!

Mislila sam da će ljudi primijetiti da nas nije bilo, ono, bili smo u Dvorani dugo, ali...kao da nije prošla niti sekunda...hm...možda i nije... A ne znam. U glavnom, našli smo se u Nininoj sobi, izgledajući kao prije no što smo krenuli... Ajde dobro. Samo što sam i dalje bila umorna... Hmmm... Počeli smo pričati o svemu tome, pričali smo nekoliko sati kad sam čula sirene. Svi smo pogledali kroz prozor. Bili su ispred MOJE kuće! Dee i ja smo vrisnule i htjele smo otrčati van. Ali to je bila nemoguće misija jer smo se svi nagurali.
«Dajte, pustite nas van!» viknula sam ja, Mark me primio za ruku i pitao da jesam li ja luda, kad kanim odjuriti tamo. Da tko zna što se desilo... Imao je pravo, ali ja sam htjela provjeriti. Pa je onda rekao da ide sa mnom. Tony i Dee su također krenuli. Drugi su ostali kod Nine, jer nije imalo smisla da svi idemo, ionako nas ne bi pustili! Došli smo pred kuću, i Mark me pogledao. Znala sam. I on je to osjećao. I Dee i Tony. Shvatila sam. Ne znam što je to bilo. Kao neka...bol? praznina? Nešto...što je ništa? Nešto izvrnuto. Znala sam da to ima veze s Notima. Ali što je to bilo... Nisam mogla shvatiti. Policajac je došao do mene. Pitao me tko sam. I rekao mi što se dogodilo. Ja sam...skoro sam se srušila, hvala Marku da je bio uz mene... Jer... da nije... Netko je mučio moga oca da bi rekao gdje smo Dee i ja... sada je u bolnici, u komi...i...ne znamo hoće li preživjeti... Matt i Christy su također u bolnici...Oni su ga našli... i doživjeli šok... Uletjela sam u kuću, zapuhnuo me miris...krvi. Odvratno. Kuhinja... sve... zidovi, sve...bilo je umrljano krvlju... kao da je prskala posvuda! Užasno. Posvuda je bilo. Skoro sam se ispovraćala. I još uz taj osjećaj izvrnutosti... ne znam kako sam prošla kroz to. Mark me izveo van. Dee je plakala. I ja sam. Kako je netko, ili bolje reći nešto, mogao to učiniti??? Kako? Htjela sam do oca u bolnicu ali mi nisu dali. Pitala sam znaju li tko je to napravio... rekli su da ne. Ali lagali su. Osjetila sam to. Znala sam na koga sumnjaju...a znala sam i da su u krivu... Nije to bila Lora(inače naša prolupala susjeda...žena je paranoična, i... ma u glavnom, duga priča... bila je u ludnici i u zatvoru već..., ali ovaj puta ona nije imala veze s time. Vidjela sam ju s druge strane ulice i znala sam da nije bila ni blizu.)... No tko je onda napravio nešto tako gnjusno...pitam se... saznati ću... iako sam mislila da će moći koje imam kao čuvarica nestati kada se vratim u «normalu» ali ne...i dalje osjećam stvari koje prije nisam...hm... drago mi je zbog toga, na neki način... Jer sam znala da ću otkriti krivca prije policije, bez da se mučim s pitanjem hoće li me tko otkriti. Mark je pošao za mnom kad sam ustala.
«Kamo ćeš?» pitao me.
«Znaš to.» okrenula sam se prema njemu «Zašto onda pitaš?» pogledala sam ga poluotvorenih očiju.
«Zato što uporno pokušavam ne znati...» nasmijao se i poljubio me «Idem s tobom, ako te ja odvezem brže ćemo doći» zagrlio me.
Išla sam u bolnicu, iako su mi rekli da me neće pustiti. Ali nekako ću već ući. Dee je rekla da ide sa mnom, a s obzirom da znam što ona može, zapravo nam ne bi trebalo biti teško ući... hehe, kako smo zakon :)
Tužna sam zbog tate...tužna ili nešto drugo...ne znam... Tony nije išao s nama, otišao je po ostale. Naći ćemo se pred bolnicom za sat vremena.
Došli smo do bolnice... i sada je bilo pitanje kako doći do tate... Dee je znala kako. Mogla nam je pomoći, i ušli smo. Kako? E sad...to je malo teško objasniti... U glavnom...Dee može napraviti da stvari izgledaju drugačije no što zapravo jest. Tako je nas pretvorila (blago rečeno nemam pojma u što, samo znam da nas nitko nije vidio) i mi smo neometano tražili tatu. Nije bilo teško, vodeći se za svojim osjetilima... Brzo smo ga našli. Bio je posve zamotan, samo su mu oči i usne bile odmotane...a i na njima su se vidjeli tragovi krvi. Bio je spojen na one sve aparate. Bilo ga je teško gledati tako, ali... morala sam. Dee se pobrinula skupa s Markom da mi nitko ne smeta... Ja sam sjela do tate, ne znajući zašto...No imala sam osjećaj da me on treba. Tada sam shvatila da je on gotovo...prazan? kao da su mu se baterije ispraznile...joj ne znam kako to objasniti. U glavnom, pokušala sam mu prenijeti nešto energije. Sada sam bila sigurna da je sve to djelo Nota. Samo oni mogu uzimati (dobro i Mark i ja, ali mi to ne radimo) tuđu energiju...đubrad mala. A sve zbog mene...kao da me ne mogu naći bez toga? Nosim znak! Idioti! Ali nije mi jasno kako su našli moga oca... osjetila sam pomak. Znala sam da će nešto reći...

Izgubljene riječi, Tvoji tragovi ( 2) + Stavi na papir + na vrh posta

napisano: 01.01.2007., ponedjeljak u 15:42

kratki post...jer da objavim dalje nema smisla... ovako je cjelina... btw. SRETNA NOVA

«Koje sranje» pomislila sam kad sam izmoreno sjela na pod. Nikako se ne mogu skoncentrirati, točnije, ne mogu napraviti to što bi trebala. Mark je sjeo k meni i pitao me što me muči, iako je njega mučilo isto. Ytna je sjela uz jedno od ogledala u koje sam ja trebala poslati zraku i počela me zezati. Malo mi je falilo da ju zviznem. Ja se satima mučim a njoj je to smiješno. Luda mala. Ne mogu više. Moram se malo odmoriti, osjećam se tako umorno... Ma u glavnom, jedva čekam da ovo završi i da se vratimo svi skupa doma, na Zemlju, da se izvalim u krevet i zaspem...Joj meni... Ytna nas gnjavi da opet probamo. A mili Bože, ...(ah, koja ironija...Bože... strašna sam...sada znam kako je sve ustrojeno, i da je ono što zovemo Bogom, zapravo dvoje. Tachi i Shea... A mi im moramo pomoći... ) A dobro...idem probati, i Mark sa mnom...

Jei! Uspjeli smo! Sada bih to mogla ponoviti tisuću puta, kako je sada jednostavno. Joj, jedva čekam da se vratim doma! Jedva čekam, mrtva sam umorna. Sada se idemo naći s ostalima u Dvorani. Shea i Tachi su zadovoljni nama. Aleluja. Skoro sam napisala hvala Bogu...m da. Moram se odučit od toga, sad kad znam koliko je ta rečenica besmislena. Shea nam je podijelila neke znakove (ili kaj god to bilo) koji su se zalijepili(ako se to može tako reći...zapravo su se stopili) s našim privjescima. M da... I sad povratak! Tooooooooooo.

Izgubljene riječi, Tvoji tragovi ( 5) + Stavi na papir + na vrh posta

napisano: 26.12.2006., utorak u 13:14

Malo čudna konstrukcija posta...prvi i zadnji puta...neću više :)

Taj hram, bio je tako čudan. U spisima koje mi je baka ostavila na čuvanje, ovo se nije nigdje spominjalo. Ona je svoje moći naučila na svijetu koji se zvao Ayk. Nije mi napisala da ću ja biti jedna od čuvarica. Sve je to neobično, ali me više ne začuđuje, stvari koje vidim, i koje osjetim... Zapravo je lijepo. Tachi hoda ispred mene, svi ga slijedimo, koračajući oprezno. Jamie me primio za ruku, i bilo mi je tako drago da je uz mene. I on i svi ostali. Osjećam se puno snažnijom no inače. Tshara mi leti oko glave već dobrih deset minuta.
«Daj, Tshara! Uh!» rekla sam joj kada mi je sletjela na nos. Počela se smijati i sjela je Jamieju na rame. Odjednom smo stali, kao da nas je neka nevidljiva barijera zaustavila.
«Iskre, dođite» pozvao ih je Tachi. Prošli su kroz barijeru, i nismo ih više vidjeli. Pogledali smo se međusobno, ali nismo ništa učinili.
Nina



Nakon nekoliko trenutaka pojavili su se, i iznenadili nas. Bili su ovaj puta jednako veliki kao i mi. Nisam to baš shvatio, ali nema veze, ovo je ionako sve zbunjujuće. Vidim da se i Luce baš ne može snaći. Tachi nam kaže da će nas oni podučiti svemu, i prolazimo kroz tu neku pregradu. Sve je tako neobično. Iznenadio me val crvene boje, kao vatra, ali zapravo je bio dobar osjećaj.
Chris


Vrijeme je da počnemo učiti upravljati svojim moćima, rekao je Tachi. Nije me iznenadio. Bilo je vrijeme da svatko od nas krene za svojom Iskrom, i iako sam se u početku malo bojala, shvatila sam da nema razloga za strah. Neće nam učiniti ništa loše. Nahlee je hodala ispred nas. Ušli smo u neku prostoriju u kojoj se nalazila posuda s vodom, i mnogo stupova. Nahlee nam je rekla da je naš zadatak srušiti te stupove bez da se pomaknemo s mjesta, a meni prvo nije bilo jasno na koji bi to način trebali izvesti. Tony ju je također zbunjeno pogledao.
«Joj, pa dajte. Osjetite moć u svojim rukama, pustite ju da protječe... Nemojte razmišljati, osjetite to!» rekla nam je Nahlee. Pokušala sam se opustiti i osjetila sam nešto neobično, kao da tu vodu mogu pozvati k sebi, pa sam i pokušala. I uspjelo je. Mlaz vode je iz zdjele krenuo prema meni i zaustavio se u liku kugle u mojim rukama. Tony je uspio napraviti isto. Trebalo nam je satima da uspijemo srušiti sve stupove, jer je u početku te mlazove bilo teško kontrolirati, ali sada smo se već malo i navikli. Skupa smo napadali stupove. Nekako, kao da sam znala što Tony misli, i bez dogovora bi uvijek gađali u isti stup.
Deidre



Svi čuvari prošli su sličnu obuku, morali su naučiti kako kontrolirati svoje moći. I iako se činilo da njihov trening traje danima, zapravo se odvijao bez vremena. Vrijeme je stajalo na Zemlji i svim svjetovima ovoga svemira, no ne i u svijetu Nota, koji su se pripremali za konačni udar. Shea je promatrala čuvare. Brzo su učili, brže no što je mislila. Svi osim dvoje koji su joj najviše trebali. No znala je zašto je to tako. Njihova je zadaća puno veća, oni će morati zatvoriti prolaze između više svemira, razdvojiti ono što nikada nije ni smjelo biti spojeno, i vratiti izgubljeno. Puno su morali naučiti više nego ostali, ali Shea se ovaj puta nije toliko brinula. Znala je da će uspjeti. Pogledala ih je. Lianne još nije nikako uspijevala preusmjeriti zraku svjetlosti kamo je trebala, a Mark se mučio s jednim neposlušnim nabojem električne energije. I dok su se ostali čuvari odmarali, Ytna i njenih dvoje čuvara još su učili.

Izgubljene riječi, Tvoji tragovi ( 3) + Stavi na papir + na vrh posta

napisano: 16.12.2006., subota u 15:31

U dvorani Postojanja

«Čuvari dolaze!» rekla je Shea Tachiu, a on se nasmješio.
«Ma što si tako uzbuđena? Sve će biti dobro!» zagrlio ju je, ali ona se nije mogla smiriti.
«Joj, ne znam! Bojim se da će ih Noti zaustaviti! Joj..» nervozno mu se izmaknula i nastavila šetnju po prostoriji.
«Daj, She! Noti još nisu prešli granicu! A i znaš i sama da ne mogu napasti čuvare dok nemaju znak!» smirivao ju je po tko zna koji puta. Shea je oduvijek bila takva, bojala se da će sve krenuti po zlu. Shea i Tachi... tko su, ili točnije, što su oni bili nitko nije znao. Predstavljali su ravnotežu u svijetu, birali su čuvare. Bili su ono što bi nazvali Bogom, samo oni su bili dvoje. Bili su potomci vrste Atse, ali odabrani. Kako su izgledali? Ne može se opisati, nisu izgledali niti kao ljudi, niti kao bića iz mašte, bili su samo-savršeni, njihova tijela su bila savršena, sastavljena od sile života, sile smrti i svih ostalih sila koje upravljaju svijetom, uz savršene materijalne karakteristike. Na Zemlji, ljudskim očima, nije ih se moglo vidjeti. Kao ni na Ayku, i na bilo kojem drugom svijetu. Čuvari i Iskrice su imali dar da vide nevidljivo, osjete ono što se ne može osjetiti, pa su tako mogli i vidjeti Sheu i Tachia. I sada se upravo to trebalo dogoditi. Iako čuvari nisu znali kamo idu, kao ni Iskrice, jer nikada nisu bili tamo, osjećali su to na neki način, iako nisu znali kako se to mjesto zove. Išli su u samo središte svemira, išli su tamo odakle je sve počelo, u točku iz koje je krenuo «veliki prasak»-stvaranje svemira. Sada se tamo nalazila dvorana Postojanja, po kojoj je Shea nervozno hodala, a Tachi se sjeo u zrak i promatrao ju. Nikako se nije smirivala. Putovanje je u čuvarima izazivalo čudne osjećaje, koje nisu nikada prije osjetili, znali su stvari koje nisu shvaćali otkud znaju, vidjeli su stvari koje nisu sanjali da će vidjeti, neke prizore koje njihov mozak u početku nije htio prihvatiti, ali polako su shvaćali da je sve to stvarnost i navikli se. Osjetili su kako naglo usporavaju putovanje i zaustavili su se, u praznome svemiru, osjećali su neku privlačnu silu, i to veliku prema tmini koja se pružala pred njima. Crna rupa, bila je Lianneina prva misao, no odmah je shvatila da to nije to. Vidjeli su nešto poput maglice kako im se približava, bilo je prekrasno. U potpunosti ih je zaogrnulo, i svi su se počeli osjećati dobro, sigurno. Maglica ih je uvela u tamu, zatvorili su oči, ne mogavši shvatiti eksploziju boja. Bilo je to kao da vide sve boje odjednom, ali opet se one ne miješaju, kao da vide sve moguće nijanse, ali svaku zasebno. «Otvorite oči» rekao im je glas, zvučao je tako neobično, taj glas, tako...savršeno. Odmah su shvatili što je to neobično. Svi su otvorili oči i ogledali se. Nisu se mogli načuditi prostoru oko sebe, bio je neobičan, no sada su shvatili da im se to čini jer je sve savršeno, a u svijetu koji su poznavali, potpuna savršenost, nije postojala.
«Da, vidim da vam je sve čudno», govorila je mlada žena, koja se pojavila niotkuda, zajedno sa mladićem. Čuvari sada uopće nisu ni razmišljali o neobičnome.
«Vidite savršene stvari, koje da ste ljudi, ne biste vidjeli, također i vi.» obratila se sada Iskricama. «Morate mnogo učiti, a imamo malo vremena».
«Dođite sa mnom», pozvao ih je Tachi. Znali su kako se njih dvoje zovu, iako nisu znali otkud, no sada im više ništa nije bilo neobično.

Izgubljene riječi, Tvoji tragovi ( 8) + Stavi na papir + na vrh posta

napisano: 07.12.2006., četvrtak u 16:17

Magical moments

Nisam znala zašto nas je Nina trebala. Nisam mogla to ni zamisliti! Ovo je prepreprečudno da bi se stvarno događalo! I još uvijek sam zbunjena. Našli smo se kod Nine, nadajući se da nam ima reći neku banalnost, ali po izrazu njenog lica vidjeli smo da je ozbiljno. Nick je bio također zbunjen, nije imao pojma što se zbiva. Ninina soba bila je za neko čudo uredna, a na sredini sobe stajala je kućica za lutke. Ja sam bila iznenađena. Vidjela sam tu kućicu, ali Nina ju gotovo nikada nije dirala, pa mi nije bilo jasno što je to sad odjednom da je to vani. Lagano smo se svi skupljali. Ja sam bila došla prva, sama. Dee i Tony došli su zagrljeni, i zaslužili pljesak. Jamie, Chris, Mark, Lucy i Ann su došli zajedno. Jamie je zagrlio Ninu, a Mark sjeo do mene (sjedila sam na podu) i poljubio me, malo iznenada, skoro sam pala. Nina nas je zamolila da sjednemo svi u krug oko kućice. Meni i dalje nije bilo jasno što se zbiva. Sjeli smo se, svi osim Jamieja koji je stajao skupa s Ninom, također ne shvaćajući o čemu se tu radi.
«Ja vam ne mogu objasniti... Ne znam riječi... Možda ćete njih shvatiti...ja stvarno ne znam drugo.» sjela je do kućice i otvorila krov. Iznutra su se vidjela neka svjetla, a mi smo začuđeno gledali. Ni dvije sekunde nakon toga, ta svjetla, izgledala su kao krijesnice, izletila su van, samo što su bila velika. Stala su na krov kućice. Svi mi smo vrisnuli. Što su ta svjetla bila, nismo još znali... Ali saznali smo. Kada su zastala vidjeli smo da su to... vile? Ne znam kako bi ih drugačije opisala. Zelena, plava, siva, crvena i neka čudna. Zelena je poletjela u zrak i obratila nam se. Koliko god je mala bila, svejedno smo ju sasvim jasno čuli.
«Hej...ovako...ja sam Tshara, iskra zemlje.» Poletjela je prema Nini i Jamieju. Čovjek bi očekivao da će se prepasti, ali nisu. Jednako kao ni mi ostali. Uopće nam to nije bilo... a ne znam. U glavnom, oko Jamiejevog i Nininog vrata su se stvorile neke ogrlice, i Tshara je nestala.
«Cuni, zrak» predstavio se sivi. Ovaj puta su na izboru bili Annie i Nick.
Dee je pružila ruku prema plavoj, i ona joj je stala na nju, i nasmijala se piskutavim glasom
«Nahlee, voda» obletila je oko Tonya i Dee.
«Chiato, vatra» nestao je u trenutku kada su se stvorile ogrlice oko Chrisa i Luce.
Ona poslijednja stajala je i dalje na rubu kućice.
«Hej, malena, dođi» pozvala sam ju da mi sleti na ruku. Mark me zagrlio i primio za ruku. Iskrica je sletjela na naše ruke.
«Ja sam Ytna, iskra spajanja i čiste energije» tiho je rekla. Napravila krug oko nas. Dok mi se ogrlica starala oko vrata osjetila sam neku toplinu, i kao da sam čula glas u glavi, koji mi je sve objasnio što trebam raditi.
Neko vrijeme smo samo tako sjedili na podu i gledali jedni u druge, kao da ne shvaćamo što se dogodilo, iako smo jako dobro znali. Ili bolje rečeno, osjećali smo to...
«I što sada...» primio je Tony svoju ogrlicu i prekinuo neugodnu tišinu. Imala sam osjećaj da znam što trebam napraviti.
«Ytna...dođi» primila sam ogrlicu. Mark me zagrlio i napravio isto. Svi su napravili što i mi, i onda...nešto najčudnije na svijetu. Osjećala sam se kao da me netko zatvorio u neki balon, samo što je ovaj osjećaj zapravo bio jako ugodan. Imala sam osjećaj kao da me tisuću ruku razvlači, no iako sam strašno htjela, nisam mogla otvoriti oči. Činilo mi se da to traje cijelu vječnost, iako sam nekako znala da to nije tako. Kada sam konačno otvorila oči, prizor...pa, svi smo bili zabezeknuti. Krila? Mi smo ljudi, na koju foru mi imamo krila? To se činilo nemogućim, pa ipak sam ona na svojim leđima jako dobro osjećala. Na sebi sam imala odjeću koju nikada prije nisam vidjela... Nisam sličila na sebe baš previše, ali dobro... Znam to jer sam pogledala u Ninino ogledalo. Sve je bilo čudno. Ytna je letjela Marku i meni oko glave. Svi smo se pogledali, i tada je Ytna rekla da idemo. Kamo? Nismo znali...nismo ni pitali.

Izgubljene riječi, Tvoji tragovi ( 7) + Stavi na papir + na vrh posta

napisano: 04.12.2006., ponedjeljak u 15:53

Having a party...

prvo-isprika za dugo nepisanje. Ne stignem... Tako, u glavnom...


Pa sad... Bilo je super... Još se ne mogu dobiti. Dee i ja smo se dogovorile da ćemo slaviti doma, pa smo s pripremama počele čim smo se probudile. Kasnije su nam došli Jamie i Tony pomoći, pa smo se usput zafrkavali. Matt je otišao po kolače i tortu (naravno da ih nismo pekle doma, prelijene smo bile za to, naručile smo u slastičarnici), a mi smo slagale sendviče. I tako, sve je bilo spremno u tri sata, taman smo imale još dva i pol sata da sredimo sebe... Pomogle smo jedna drugoj, i kad je Christy ušla u sobu blenula je.
«Wow, kako dobro izgledate, obje!!!»
Ja i Dee smo se nasmijale i zahvalile joj. Čestitala nam je rođendan, i tako, zezale smo se. U pola šest je počela dolaziti ekipa, i samo je falio Mark. Pitala sam se gdje je. Kad je netko pozvonio na vratima, odmah sam potrčala. Ispred vrata je stajao OGROMNI plišani medo s buketom ruža i velikom (vjerujte mi, stvarno velikom) čestitkom. Ja sam gledala što je sad to. Pogledala sam u čestitku... od Marka. Nasmiješila sam se, a Mark se pojavio iza medvjeda.
«Sviđa ti se?»
«DA!!! Ali ne toliko koliko ti!!!» zagrlila sam ga i poljubila. Ušli smo unutra, i unijeli medvjeda, tj., on ga je unio jer je medo ogroman!!! Ostali su se nasmiješili kad su vidjeli Marka kako nosi medvjeda. Dee je podigla pogled i pozdravila Marka, i on je pozdravio nju, ali vidjela sam da im je oboje neugodno. Prvih pola sata nismo ništa radili, ali onda smo se počeli zezati, i bilo je stvarno super... Igrali smo istina-izazov, to je bila komedija, ali nevjerojatno velika komedija =), plesali smo, smijali se... Išli smo se zezati pa smo napravili veliku hrpu na podu (sjeli smo se jedni na druge)...Pjevali na karaoke... I tako, u glavnom, bilo mi je PREDOBRO! Nina je bila malo tiha, i sve to, ne znam o čemu se radi. Jamie ju je zezao da je party breaker, pa se malo sabrala i počela zezati. Eh, da, činilo mi se da ćemo uskoro imati još jedan ljubavni par, moju seku i Tonya, nešto su mi bili sumnjivi...
Pa, nisam se prevarila, što se njih dvoje tiče. Prekjučer su dva sata pričali na telefon, a danas su se našli i sad su skupa, baš mi je drago zbog njih. Nina je rekla da mora razgovarati sutra sa svima nama, i s Dee, i da dođemo k njoj navečer, jer neće biti nikoga doma, njezini i Nickovi svi skupa idu nekamo, a blizanke i Pete idu s njima. I tako... baš me zanima što nam to Nina mora reći... možda je trudna, hehe.. ma samo se šalim.

Tshara je sjedila na podu svoje kućice i gledala se u malo ogledalo. Bila je visoka nekih 8 centimetara. Imala je zelenkastu kožu, jer joj je element krvi bio zemlja. Imala je velike smeđe oči i tamnozelenu kosu. Raširila je svoja krila, koja su također bila zelene boje, i stresla njima. Tako dugo nije letjela. Prekratko je bila na Ayku da bi ih malo protegnula. Nasmiješila se svome odrazu. Izgledala je jednako već stoljećima. Iskrice ne stare. One se rode, one odrastu i ostaju takve dok ih netko ne uništi. U ogledalu je ugledala i Nahleein odraz. Nahleein element krvi bio je voda, i bila je sva plavkasta. Imala je duboke plave oči, i morski plavu kosu. Također je zatresla krilima
«Hej, Tsi, nisam nikada letjela ovdje. Je li teško?»
«Ne, nimalo. Jednako je kao i na Ayku. Znati ćeš, ne brini se.» Okrenule su se i pridružile Chiatu, Cuniju i Ytni. Chiatov element krvi je bila vatra. Imao je crvenkasto-smeđu kosu, i crvena krila. Bio je najsličniji čovjeku od svih njih. Cunijev element krvi bio je zrak. Cuni je bio srebrnkast. Njegova je kosa bila srebrnkasto-bijela i uvijek raščupana. Njegova krila bila su siva. I još je tu bila Ytna. Ytna je bila nečime drugačija od svih njih. Nije imala određen element krvi, jer ono što je ona čuvala bila je energija. Njezina su krila bila bijela poput oblaka, a kosa joj je bila crna poput ugljena. Koža joj je bila blijeda, i nije imala neku određenu boju. Sjedili su u Tsharinoj kućici i čekali kada će Tsharina čuvarica dovesti ostale. A trebalo se to dogoditi uskoro...

Izgubljene riječi, Tvoji tragovi ( 5) + Stavi na papir + na vrh posta

napisano: 17.11.2006., petak u 19:30

Eh... sad mislim...

Uh...od mame i dalje ni traga ni glasa, hvala Bogu. Nina me muči, i mene i Jamieja, ništa nam ne govori, povukla se u sebe i ni sa kim ne komunicira. Sad znam da biste vi htjeli neke detalje u vezi mene i Marka, ali nemam vam ništa posebno za ispričati, lijepo mi je s njim, volim ga, on kaže da i on voli mene... i to je to. Sad je na nekom snimanju nisam ga vidjela tjedan dana, i strašno mi nedostaje. E, da, sutra ću slaviti rođendan, zajedno s Dee (ne bi čovjek vjerovao), i tako... Možda se Nina konačno sabere. Uh... ah, Dee... Nitko od njezine stare ekipe nije ju jednom riječju spomenuo. No k meni stalno dolaze ovi moji, i nekako je počela razgovarati s njima, a osobito se dobro slaže s Tonyjem. Mark i ona ne razgovaraju, jer se Mark još ljuti na nju, a i njoj je to jasno. I tako... s obzirom da nas se većina dobro slaže, odlučile smo Dee i ja prvi puta nakon petog osnovne skupa slaviti rođendan. Slavit ćemo kod kuće, tata je rekao da ionako mora nekamo ići, pa imamo kuću samo za sebe. Mislim da će biti ludo =). Da, mislim, meni je rođendan bio u utorak inače. I tako... ne znam, u školi je sve OK... Dee je opet krenula u školu jučer. Njezina je ekipa nije ni pozdravila. Rekla je da ju nije briga. Cijeli smo dan bile skupa. Stvarno mi je drago da smo se počele slagati, sad se cijela obitelj slaže... Samo da se ova kučka nikada ne vrati i ne uništi sve!

Tshara je lagano skakutala po kućici čekajući da se njena čuvarica pojavi. Prošlo je par dana i ona niti jednom nije ni pogledala gdje je Tshara. Osjetila je lagano kuckanje na prozoru. Pojavilo se lice njene čuvarice.
«Konačno, već je bilo vrijeme!!!» odahnula je Tshara
«Oh... tu si! Nije te bilo! Nemaš pojma kako sam se bojala!» rekla joj je njena mlada čuvarica.
«Da... ovo su Nahlee, Chiato, Cuni i Ytna, ostale iskrice.»
Njih su je četvero pozdravili.
«Tshara... zašto ste svi ovdje?» bojala se mlada čuvarica odgovora
«Znaš. Zašto pitaš onda?» pogledala ju je Tshara
«zato što sam se nadala da nije stvar u tome. Svim srcem» preplašeno je rekla
«Ali jest. I trebamo te. Vrijeme je da se moći probude» rekla je Tshara. Oko vrata njezine čuvarice stvorio se lančić s zelenim draguljem u obliku lista.
«Što??? Ja??? Ali...» bila je iznenađena. Baka je pričala o čuvaricama, i da mora čuvati Tsharu. No nije ni slutila da će ona postati jedna od čuvarica.
«Da, ti. A znaš i tko su ostali. Ti im moraš reći. Moraš ih dovesti k nama, i moraju nam vjerovati. I moraju se voljeti!»
«Ali kako da ja...»
«Znati ćeš. Moja će te čarolija voditi»
«Dobro, Tshara... pokušati ću»
nestala je s vidika. Petero iskrica sjelo je na pod, čekajući dan kada će moći izaći i smjestiti se uz svoje čuvare.

Izgubljene riječi, Tvoji tragovi ( 3) + Stavi na papir + na vrh posta

napisano: 06.11.2006., ponedjeljak u 21:28

Nahlee, Chiato, Cuni, Tshara i Ytna stajali su na livadi. Pronaći put do «onoga» svijeta nije nimalo lako, prolazi se moraju naći, a i tada je teško proći kroz njih. Skoncentrirana, Ytna je držala svoje simbole u rukama. Čekala je tračak bijelog svjetla, znak da mogu prijeći u drugi svijet. Nahlee je gledala u nju. U jednom trenutku, simboli su zasvijetlili. Ytna je otvorila oči.
Ytna: Idemo, vrijeme je.
Ostalo četvero pogledalo ju je, i u tišini su stali u krug oko nje.
Tshara je znala što slijedi. Osjećaj hladnoće, ništavilo i onda njena mala kućica. No Nahlee, Chiato i Cuni nisu imali pojma što ih očekuje, i prilično su se iznenadili kada ih je zapljusnuo val toga hladnog osjećaja. U tami, njihovi simboli bili su im jedino svjetlo. U roku nekoliko trenutaka, svjetla su ih povela, i našli su se u Tsharinoj kućici. Za Tsharu, ona je bila taman, no za petero je bila mrvicu premala. No ipak su se smjestili. Tshara im je ispričala ponešto o tome svijetu. Jer on se promijenio otkad su prošli puta bili ovdje, a Nahlee nikada nije bila tu. Kao ni Ytna no ona je već bila pripremljena. Tko su Čuvari nisu znali u potpunosti, ali znali su da će ih osjetiti kada budu blizu. A jednog su čuvara već znali. Bila je to Tsharina čuvarica. No još ih je trebalo naći mnogo... Po dva za svaki simbol.



«Ovo neće biti dobro... Oni su nespremni, premladi, i prenaivni. A da ne spominjem da nemaju pojma o tome da su čuvari.» promatrala je Shea(šea) Zemlju, i mlade čuvare koji nisu niti znali što ih čeka.
«Ne budi pesimist, Shea... Iskrice će ih voditi...» odgovorio joj je Tachi(tai), nježno je zagrlivši. «Obaviti će svoju zadaću...»
«Nisam sigurna. A i ako obave, pod koju cijenu? Sjećaš li se prošlog puta...» počela je Shea
«Da, sjećam se. Bio sam tamo.»
«I što se ovaj puta promijenilo? Prošli su se čuvari pripremali, rečeno im je puno prije! I Iskrice su bile spremne, a samo je jedna bila nova... A sada samo jedna zna što radi. Previše se bojim, Tachi, da će ovaj puta oni dobiti bitku. A znaš što bi to značilo.»
«Znam, She, znam... Ali to se neće dogoditi. A i Tshara će paziti na ostale.»
«Tako se bojim da će završiti kao prošli puta, ili gore.»
Shea se bojala, iskreno se bojala. Prošli puta... Čuvari...i čuvarice... Bilo ih je osmero... I četiri Iskrice: Tshara, Laures, Yocke i Kahana. Čuvarima je rečena njihova zadaća, imali su se vremena pripremiti, a i usput živjeti svoj život... na prvi pogled, činilo se da je sve u redu... Čuvari su bili spremni, a Iskrice su znale svoj zadatak. I kada su Noti krenuli, mislili su da će ih uspjeti spriječiti. Miješanje suprotstavljenih svjetova...ne dvaju krajnosti, suprotnosti već jednog svijeta i svijeta koji ga poništava. A Noti su to željeli... Povećati svoj svijet. Imati sve. Čuvari su vodili bitku, uspješno, sve dok jedna čuvarica nije poražena, i njena je moć nestala... Uspjeli su protjerati Note posljednjim snagama, ali izgubili su moć. Jednako kao i gotovo sve Iskrice. Počeli su nestajati. Moć je skupljena u jednoj čuvarici, i jednoj Iskrici-Tshari. Ostali...nestali su, kao da je netko izbrisao sve o njima u knjizi postojanja... Tsharina se čuvarica vratila na Zemlju. Tshara je provela neko vrijeme na Ayku, poučavajući tri nove Iskrice, Nahlee, Chiata i Cunija, onome što trebaju znati. Ključ prolaza između svjetova skriven je daleko, na granici postojanja. Mislili su da ga tamo nikada neće pronaći. Tada je Tshara otišla na Zemlju. Njena je čuvarica već bila strašno slaba. Kada je Tshari rekla sve što je trebala, nestala je, a moć čuvara vratila se u pećinu. Njezin će potomak jednoga dana biti njezin nasljednik, nasljednik njene moći... Godine su prolazile... A Noti nisu ništa pokušavali, sve do sad. A sada im je napad bio nagao. I nije bilo vremena za pripremiti čuvare.

Izgubljene riječi, Tvoji tragovi ( 3) + Stavi na papir + na vrh posta