napisano: 19.01.2007., petak u 20:27

samo za Barby...

«Oh, Corrina, to si ti...» Mark je odahnuo.
«Nisam znala da dolazite?» rekla je s pitanjem u glasu
«Nisam ni ja...Ali sada znaš. Ovo je Corrina, kućepaziteljica, Corrina, Lianne, moja djevojka»
Žena me pozdravila i rekla da će se vratiti kasnije. Bilo mi je malo neugodno jer sam bila samo u majici. Obukli smo se i sišli na doručak. Nakon doručka uputili smo se do plaže. Sjeli smo na pijesak, kada su naši znakovi zasvijetlili. Poziv. Morali smo ići.

Nagla preobrazba. I zatim brzi put. Našli smo se u Takeyu. Što nas je dovelo ovamo? Nisam znala. Našli smo se u šumi. Shea je stajala pred nama. S njom je bio moj otac, ali činio mi se malo čudnim.
«Što se događa?» pitala sam.
«Cassandra. Ne možemo joj dozvoliti da uzme energiju nekog bića u potpunosti, a kani to učiniti, zato smo odlučili to zaustaviti. Tvoj otac, točnije njegovo ljudsko tijelo, više ne postoji. On je i dalje ovdje, i kada dođeš u Dvoranu, moći ćeš ga vidjeti. Na Zemlji...ne više.»
Shvatila sam što govori. U redu je. Za bolju je stvar. Žao mi je što neću više moći razgovarati s njim kada god me to puhne, ali znati ću da je na boljem mjestu! I da nije nestao. Ali Shea nas je zapravo zvala da zatvorimo prolaz koji su otvorili Noti, u Takeyu. Zatvaranje prolaza je zapravo krpanje rupe. Granica između više svemira može se zamisliti kao tkanina. Istkana je od elemenata, kao tkanina od niti. E, kada se te niti rasparaju, nastaje prolaz. I Noti su shvatili tehniku kako se to radi. Oni ih doslovno paraju, dok mi čuvari te niti rasplićemo, da bi se one nakon što mi prođemo ponovo same saplele. Ali noti ih trgaju, i onda nastaju rupe, prolazi koji se ne zatvaraju sami od sebe. I te rupe mi trebamo zakrpati. Krpaju se tako da simboli zemlje, vode, vatre i zraka (slikovito tako nazvani) stvaraju materiju, dok ju Mark i ja (naravno, uz Ytninu pomoć) pletemo i krpamo rupu. To iako se čini komplicirano zapravo ide jako brzo. Vratili smo se jako brzo natrag. I opet smo sjedili na plaži kao da se ništa nije dogodilo. Samo smo bili umorni.

Naslonila sam se na Marka, i zaspali smo. Kada sam se probudila bilo je kasno poslijepodne. More se i dalje pjenilo, valovi su zapljuskivali obalu, palme su i dalje šuštale lišćem. I većina ekipe je još spavala. Lagano sam se ustala i sjela na prvu stijenu koju sam vidjela, promatrajući nebo i more. Sve je bilo prekrasno, izgledalo je poput raja. A Noti su se spremali sve to uništiti. Oh, kako ih želim zaustaviti! Oni ne znaju za ljepote ovoga svijeta, oni znaju samo svoj svijet, i žele da sve bude tako. Ne znam kakav je njihov svijet, no znam da se nama čini izvrnutim, zapravo, nama on to i jest. Vjerojatno je njima i naš takav. No ja prihvaćam njihov svijet, dok god se ne miješaju u naš! A oni se miješaju, i sada me počinju živcirati... a u ostalom, i fale mi Matt i tata... A tatu znam da dugo neću vidjeti... I sad mi još i mobitel zvoni... a kvragu.
Ja: Molim?
Neka teta: Dobar dan, da li je to gospođica Lianne Nelson?
Ja: da, izvolite
Teta: Zovem vas iz bolnice «Lifedream» iz Takeytowna... Žao mi je što vas moram obavijestiti da je Vaš otac preminuo jutros
Ja( a čim je rekla da je iz bolnice, znala sam): Ne... nemoguće...
Teta: Moja najdublja sućut
Ja: Aha...hvala

Izgubljene riječi, Tvoji tragovi ( 5) + Stavi na papir + na vrh posta

napisano: 15.01.2007., ponedjeljak u 16:58

...istina je blizu... a i kraj...

«Cas...» bilo je sve što je rekao. I cijelo objašnjenje. Eksplozija. To se dogodilo. Eksplozija slika u mojoj glavi...Mislim da je Mark vidio isto i dojurio je do mene. Bila sam na koljenima, nisam mogla ustati... Sjeo je do mene, ja sam se sjela njemu u krilo... Slike...krv, patnja, bol...i ona! Kako mi odmah to nije bilo jasno!
Te slike...ne mogu vam to opisati...prepričati...ne...mogu vam opisati jer to nisu samo slike...to su osjećaji!!! Ja to nisam samo vidjela, ja sam to osjetila! I boljelo je! Kao nikada ništa do sada! Opisati ću vam...samo dijelove...jer te slike... sumnjam da bi to neki mogli podnijeti...osim što je bolno...i odvratno je!
Prvo, kada je rekao Cas, sam ostala zabezeknuta. Slike i osjećaji su navalili tek nekoliko trenutaka nakon. Cassandra...vidjela sam prvo njeno lice. Zatim...to nije bila ona... Promijenila se. Znala sam...Noti, dali su joj moći. Znala sam tko je ona. A tko je? Trebala je biti moja majka. Biološki, ona to i je bila, ali ovako...nikada. Ona je jedna od njih! Djelomice, jedna od njih. Dobila je neke moći, u zamjenu za služenje njima. Njezina zadaća... Pa, Noti su znali otkad smo se mi rodile, da ćemo mi biti drugačije, da ćemo biti Čuvarice. Dee i ja, mislim. Ali ukoliko se mi ne volimo, nema ništa od toga. Ljubav je ono što veže sve čuvare.. prijateljska, sestrinska, obiteljska, ljubav između dvoje... ali ljubav... Bez nje...ništa, ne može se ništa. I zato je ona trebala nas razdvajati, nikada nam ne dozvoliti da se volimo... I zato je nestala onoga dana kad je Dee plakala, zato je nestala. Jer... da je ostala... nije nas mogla više razdvajati... a jedan njen dio...onaj dio koji su joj dali Noti...ubijao bi ju... A sada se vratila. Da nas uništi. Nije mogla do nas, jer smo bili u Dvorani. Tada je odlučila, nije uopće pokušala ponovo doći do nas, nego je išla na osobu do koje nam je objema stalo. Našeg oca.
Ušuljala se kad je bio sam... i počela svoje mučenje. Nije to bilo da bi joj rekao gdje smo, nego da bi nas povrijedila! Neću opisivati slike. Ne mogu opet prolaziti kroz sve to. U glavnom...ono što mu je učinila, bilo je...ne neljudski, nego...nitko to ne zaslužuje! Mučila ga je psihički i fizički! Ali sve dolazi na naplatu, pa će i njoj njeni grijesi. Nije to osveta. Ja joj neću ništa napraviti. Shea i Tachi će. Ali sada imam motiv više da ju ulovim! I da zaustavimo Note!
Vratili smo se doma. Ostalima smo objasnili što se zbivalo. Svi su tješili mene i Deidre, ali... nije bilo potrebno. Nije bilo boli, ne više... Sada je to samo bila želja da zaustavim to zlo! Mark me cijelo vrijeme grlio. Bilo mi je tako drago da je uz mene... Sjeli smo se kod Nine u sobu, i pričali. Smišljali način da ih zaustavimo. Jer smo znali da će nastaviti napadati na one koje volimo, a ne nas direktno. To nismo mogli dozvoliti. Policija je došla do nas nakon nekoliko sati (ajme kako su brzi....kao puževi...) da bi rekli meni i Deidre da ne možemo natrag kući (a to kao nismo znale i same). Morali smo nekamo otići. S Mattom je riješena stvar on je rekao da ide k Christy i nisu ga mogli zaustaviti, ali nas dvije nismo znale. I još su rekli da se zapravo svi moramo maknuti(nas 10) jer bi ona osoba koja je napala tatu mogla napasti i naše prijatelje. Iako smo mi znali da je skrivanje uzaludno, jer Cassandra ovako i onako ne traži nas, nego će napadati nevine ljude, nismo smjeli to reći policiji... I tako bi se rasprava kamo ćemo vodila u nedogled, da je Mark nije riješio. S obzirom da ima kuće(vile...ah...m da) na par mjesta, starce su odselili u dvije (jedna u Thentyju-gradić na nekih 20km odavde, druga u Kerenu, to je dosta daleko...), a mi smo išli u jedan grad na jugu, zove se Lataria. Dogovoreno je da se idemo spakirati (samo najnužnije stvari) i nađemo se kod Larenni'sa za sat i pol, u pola 10. Dee i ja smo imale problem. Nismo smjele u kuću više, da nešto ne pomrdamo. Na svu sreću Dee je imala novčanik sa sobom pa smo otišle kupiti nešto odjeće, morale smo to sada jer je već kasno, a nismo mogle baš skroz bez odjeće ići... U pola 10 smo svi bili kod Larenni'sa. Dečki su bili u autima (Jamie, Mark i Tony) pa su nas vozili. Išli smo u zračnu luku. Nikada se prije nisam vozila avionom i malo sam se bojala. Zračna luka je ogromna! Naš je avion kretao u pola jedanaest, i sjedila sam u čekaonici. Mark me držao za ruku. Bojala sam se. Sada sam se tek počinjala bojati, nakon par sati! Sada kad sam se staložila i stigla posložiti sve stvari u svojoj glavi...počela sam plakati. Mark me zagrlio. Znala sam da mi želi pomoći, ali nije znao kako. Znala sam da je uz mene i to mi je puno značilo! U avionu sam sjedila s njim, naravno. Zaspala sam mu na ramenu. U Latariu smo stigli oko dva sata ujutro. Petnaestak minuta prije Mark nas je sve probudio i rekao nam da je tu toplo i da nam jakne neće trebati, a i da ćemo izgledati smiješno obučemo li ih, jer ih nitko ne nosi. Poslušali smo ga. Kad smo izašli na stanicu mislila sam da je uključeno grijanje, temperatura je bila ugodna, ali stvarno je bilo tako toplo! Moglo se biti u kratkim rukavima! U glavnom, busom smo otišli do obale. Mark nas je poveo pješice do vile. Bila sam preumorna da bi ju promatrala, ali na prvi pogled mi se činila lijepom. Ušli smo unutra. Bila je velika. Mark nas je smjestio po sobama. Ja sam bila s njim. Soba je bila lijepa, i bila su dva kreveta. Prekapala sam po stvarima i shvatila da nemam pidžamu. Sjela sam na pod smijući se.
«Što je bilo?» pitao me Mark začuđeno.
«Ma...tvoja smotana cura je zaboravila kupiti nešto u čem će spavati» rekla sam smijući se sama tome kako sam blesava.
«A zbog čega se ti zabrinjavaš...» rekao je i nakon pola minute mi dobacio majicu kratkih rukava.
«malo će ti biti velika, ali mislim da je za spavanje OK?»
«Da, naravno!» poljubila sam ga, i otišla se presvući. Kad sam se vratila sjedio je na krevetu. Sjela sam do njega. I zaspala mu u naručju (iako se ne sjećam kako, znam jer sam se probudila s njim)...
Prva stvar kad sam se probudila bila je iznenađenje. «Gdje sam?», pomislila sam...Nakon nekoliko sam se trenutaka sjetila. Mark se probudio nekoliko minuta nakon mene. Sunce je već bilo visoko na nebu, i bilo je toplo. Došla sam do prozora i rastvorila zavjese. Dočekao me šum valova i graktanje galebova. Drveće se ljuljalo na povjetarcu, a more se pjenilo. Plaža je bila bijela, i od sitnog pijeska. Ne znam kako opisati taj prizor, prekrasno je! Mark je stao iza mene i zagrlio me. Nekoliko trenutaka nakon toga otvorila su se vrata i čula sam vrisak. Okrenuli smo se, na vratima je bila mlađa žena.

Izgubljene riječi, Tvoji tragovi ( 1) + Stavi na papir + na vrh posta

napisano: 08.01.2007., ponedjeljak u 18:22

vraćanje na pisanje iz lianneine perspektive-sve do kraja!

Mislila sam da će ljudi primijetiti da nas nije bilo, ono, bili smo u Dvorani dugo, ali...kao da nije prošla niti sekunda...hm...možda i nije... A ne znam. U glavnom, našli smo se u Nininoj sobi, izgledajući kao prije no što smo krenuli... Ajde dobro. Samo što sam i dalje bila umorna... Hmmm... Počeli smo pričati o svemu tome, pričali smo nekoliko sati kad sam čula sirene. Svi smo pogledali kroz prozor. Bili su ispred MOJE kuće! Dee i ja smo vrisnule i htjele smo otrčati van. Ali to je bila nemoguće misija jer smo se svi nagurali.
«Dajte, pustite nas van!» viknula sam ja, Mark me primio za ruku i pitao da jesam li ja luda, kad kanim odjuriti tamo. Da tko zna što se desilo... Imao je pravo, ali ja sam htjela provjeriti. Pa je onda rekao da ide sa mnom. Tony i Dee su također krenuli. Drugi su ostali kod Nine, jer nije imalo smisla da svi idemo, ionako nas ne bi pustili! Došli smo pred kuću, i Mark me pogledao. Znala sam. I on je to osjećao. I Dee i Tony. Shvatila sam. Ne znam što je to bilo. Kao neka...bol? praznina? Nešto...što je ništa? Nešto izvrnuto. Znala sam da to ima veze s Notima. Ali što je to bilo... Nisam mogla shvatiti. Policajac je došao do mene. Pitao me tko sam. I rekao mi što se dogodilo. Ja sam...skoro sam se srušila, hvala Marku da je bio uz mene... Jer... da nije... Netko je mučio moga oca da bi rekao gdje smo Dee i ja... sada je u bolnici, u komi...i...ne znamo hoće li preživjeti... Matt i Christy su također u bolnici...Oni su ga našli... i doživjeli šok... Uletjela sam u kuću, zapuhnuo me miris...krvi. Odvratno. Kuhinja... sve... zidovi, sve...bilo je umrljano krvlju... kao da je prskala posvuda! Užasno. Posvuda je bilo. Skoro sam se ispovraćala. I još uz taj osjećaj izvrnutosti... ne znam kako sam prošla kroz to. Mark me izveo van. Dee je plakala. I ja sam. Kako je netko, ili bolje reći nešto, mogao to učiniti??? Kako? Htjela sam do oca u bolnicu ali mi nisu dali. Pitala sam znaju li tko je to napravio... rekli su da ne. Ali lagali su. Osjetila sam to. Znala sam na koga sumnjaju...a znala sam i da su u krivu... Nije to bila Lora(inače naša prolupala susjeda...žena je paranoična, i... ma u glavnom, duga priča... bila je u ludnici i u zatvoru već..., ali ovaj puta ona nije imala veze s time. Vidjela sam ju s druge strane ulice i znala sam da nije bila ni blizu.)... No tko je onda napravio nešto tako gnjusno...pitam se... saznati ću... iako sam mislila da će moći koje imam kao čuvarica nestati kada se vratim u «normalu» ali ne...i dalje osjećam stvari koje prije nisam...hm... drago mi je zbog toga, na neki način... Jer sam znala da ću otkriti krivca prije policije, bez da se mučim s pitanjem hoće li me tko otkriti. Mark je pošao za mnom kad sam ustala.
«Kamo ćeš?» pitao me.
«Znaš to.» okrenula sam se prema njemu «Zašto onda pitaš?» pogledala sam ga poluotvorenih očiju.
«Zato što uporno pokušavam ne znati...» nasmijao se i poljubio me «Idem s tobom, ako te ja odvezem brže ćemo doći» zagrlio me.
Išla sam u bolnicu, iako su mi rekli da me neće pustiti. Ali nekako ću već ući. Dee je rekla da ide sa mnom, a s obzirom da znam što ona može, zapravo nam ne bi trebalo biti teško ući... hehe, kako smo zakon :)
Tužna sam zbog tate...tužna ili nešto drugo...ne znam... Tony nije išao s nama, otišao je po ostale. Naći ćemo se pred bolnicom za sat vremena.
Došli smo do bolnice... i sada je bilo pitanje kako doći do tate... Dee je znala kako. Mogla nam je pomoći, i ušli smo. Kako? E sad...to je malo teško objasniti... U glavnom...Dee može napraviti da stvari izgledaju drugačije no što zapravo jest. Tako je nas pretvorila (blago rečeno nemam pojma u što, samo znam da nas nitko nije vidio) i mi smo neometano tražili tatu. Nije bilo teško, vodeći se za svojim osjetilima... Brzo smo ga našli. Bio je posve zamotan, samo su mu oči i usne bile odmotane...a i na njima su se vidjeli tragovi krvi. Bio je spojen na one sve aparate. Bilo ga je teško gledati tako, ali... morala sam. Dee se pobrinula skupa s Markom da mi nitko ne smeta... Ja sam sjela do tate, ne znajući zašto...No imala sam osjećaj da me on treba. Tada sam shvatila da je on gotovo...prazan? kao da su mu se baterije ispraznile...joj ne znam kako to objasniti. U glavnom, pokušala sam mu prenijeti nešto energije. Sada sam bila sigurna da je sve to djelo Nota. Samo oni mogu uzimati (dobro i Mark i ja, ali mi to ne radimo) tuđu energiju...đubrad mala. A sve zbog mene...kao da me ne mogu naći bez toga? Nosim znak! Idioti! Ali nije mi jasno kako su našli moga oca... osjetila sam pomak. Znala sam da će nešto reći...

Izgubljene riječi, Tvoji tragovi ( 2) + Stavi na papir + na vrh posta

napisano: 01.01.2007., ponedjeljak u 15:42

kratki post...jer da objavim dalje nema smisla... ovako je cjelina... btw. SRETNA NOVA

«Koje sranje» pomislila sam kad sam izmoreno sjela na pod. Nikako se ne mogu skoncentrirati, točnije, ne mogu napraviti to što bi trebala. Mark je sjeo k meni i pitao me što me muči, iako je njega mučilo isto. Ytna je sjela uz jedno od ogledala u koje sam ja trebala poslati zraku i počela me zezati. Malo mi je falilo da ju zviznem. Ja se satima mučim a njoj je to smiješno. Luda mala. Ne mogu više. Moram se malo odmoriti, osjećam se tako umorno... Ma u glavnom, jedva čekam da ovo završi i da se vratimo svi skupa doma, na Zemlju, da se izvalim u krevet i zaspem...Joj meni... Ytna nas gnjavi da opet probamo. A mili Bože, ...(ah, koja ironija...Bože... strašna sam...sada znam kako je sve ustrojeno, i da je ono što zovemo Bogom, zapravo dvoje. Tachi i Shea... A mi im moramo pomoći... ) A dobro...idem probati, i Mark sa mnom...

Jei! Uspjeli smo! Sada bih to mogla ponoviti tisuću puta, kako je sada jednostavno. Joj, jedva čekam da se vratim doma! Jedva čekam, mrtva sam umorna. Sada se idemo naći s ostalima u Dvorani. Shea i Tachi su zadovoljni nama. Aleluja. Skoro sam napisala hvala Bogu...m da. Moram se odučit od toga, sad kad znam koliko je ta rečenica besmislena. Shea nam je podijelila neke znakove (ili kaj god to bilo) koji su se zalijepili(ako se to može tako reći...zapravo su se stopili) s našim privjescima. M da... I sad povratak! Tooooooooooo.

Izgubljene riječi, Tvoji tragovi ( 5) + Stavi na papir + na vrh posta